Dodjose Martinovici

Vuk Micunovic

Evo i vi, vec se nacekasmo !
A evo se, ljudi, okupljamo
kā svatovi, pjani sto se prica.
To je vama doista sramota,
jer je vama pnajblize doci.


Tomas Martinovic

Nemoj, Vuce, i ostala braco !
Davno bismo na sastanak dosli,
no se nesto ruzno dogodilo,
te smo vi se malo odocnili.


Knez Rogan

Je li vino goste posvadilo,
kā je vama ovo krsno ime ?


Tomas Martinovic

Nije svadje medju goste bilo,
no ni Turci zenu ugrabise.


Vuk Micunovic

Kakvu zenu, rugas li se zbilja ?
Danu pricaj sto se dogodilo,
a ne boj se, svak ce te slusati;
takve posle svako rado slusa.


Tomas Martinovic

Pricacu vi za toga djavola.
Mi igrasmo u kolu s gostima,
redjasmo se naokolo vinom,
dokle puska izvise Pisteta
puce jedna, i covjek poklice:
"Ko je vitez, ko je dobri junak !
Povede se roblje crnogorsko !"
Poklici se onoj narugasmo:
kakvo roblje sasred Crne Gore !
Pjan, rekosmo, pa misli da poje.
Dokle dvije jedna iza druge:
cik ! cik ! ioet, izdusit ne dase;
i klikuje covjek kao prijed.
Ono nije bez nekakve muke !
Ugrabismo puske, potrcasmo.
Kad onamo, imas sto vidjeti:
Mujo Alic, turski kavazbasa,
odveo nam Ruzu Kasanovu
i utekā s bratom najmladjijem.
Evo ima vise no godina
otkā nesto medju sobom glave.
Ali ko bi mogā pomisliti
da ce uzet Srpkinja Turcina ?


Knez Rogan

Cud je zenska smijesna rabota !
Ne zna zena ko je kakve vjere;
stotinu ce promijenit vjerah
da ucini sto joj srce zudi.


Tomas Martinovic

Nijesam vi sve jost iskazao.
Kuku onoj dusi zadovijek
te je Ruzi narok izgubila,
te je dala Ruzu za Kasana,
zatvorila vilu u tavnicu,
jere je Kasan bruka nevaljala.
I cujte me dobro, Crnogorci:
trag po tragu meni pogunuo,
da je bjese Srbin ugrabio
ako hocah glave obratiti,
ta nevolja kako me boljela !
Ema kad cus e ode u Turke,
vec kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoc podjosmo.
Na Simunji stigosmo svatove,
te ubismo obadva Alica,
a kroz Turske nesrecnu nevjestu.
Tu smo grdno obraz ocrnili
i od Boga dio izgubili.


Knez Janko

Boze dragi, cudna dogovora !
Bi li ovo djeca poslovala ?
Ne smijemo cinit sto cinimo,
ne smijemo javit sto je javno;
neke misli na vrat tovarimo
kā da poisla do mislit nemamo,
kā da cinit sto treba ne znamo.
Kad sa gode mnogo zazmisljavā,
vazda mi se posā povukovā.
Ko razgadja, u nas ne pogadja.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Vladika Danilo vidje da su se okupili svi, pa i on izide medju njih.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Vuk Micunovic

Ne drzi nas ovako, vladiko,
no otrsaj ovoliko ljudstva.
Svako gleda sto ce cut od tebe,
a ti si se nesto zamrsio:
nit' sto zboris niti nas otrsas,
u obraz si kao zemlja dosā;
sam se setas poljem bez nikoga,
nit' sto jedes niti zaspat mozes.
krupno nesto ucis u pameti,
- zbili ti se snovi na Turcina !
a ja zebem od mnogo misljenja.


Vladika Danilo

Slusaj, Vuce, i ostala braco !
Nista mi se nemojte cuditi
sto me crne rastezaju misli,
sto mi prsa kipe sa uzasom.
Ko na brdo, ak' i mālō, stoji
vise vidi no onaj pod brdom;
ja povise nesto od vas vidim -
to je sreca dala al' nesreca.

Ne bojim se od vrazjega kota,
neka ga je kā na gori lista,
no se bojim od zla domacega.
Bijesna se bratstva isturcila;
tek domace napadnemo Turke,
svoj svojega nikad pustat nece;
razluci se zemlja na plemena,
krvava se isklati plemena,
vrag djavolu doci u svatove
te svijecu srpsku ugasiti !

Zlo se trpi od straha gorega.
ko se topi hvata se za pjenu;
nad glavom se nadodaju ruke !


Knez Rade (brat vladicin)

Sto se mrci kada kovat neces ?
Sto zbor kupis kad zborit ne smijes ?
Pridje si im s koca utekao,
dabogda im skapā na cengele !
Zalis nesto, a ne znas sto zalis;
s Turcima ratis, a Tuske svojakas,
domacima toboz da s' umilis,
a jednako, nemoj se varati !
Kako bi im zapā, da te mogu,
glavu bi ti onaj cas posjekli
al' ti zivu ruke savezali
da te muce, da srce naslade.

Vrana vrani oci ne izvadi;
brat je Turcin svud jedan drugome.
Nego udri dokle mahat mozes,
a ne zali nista na svijetu !
Sve je poslo djavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.


Vojvoda Batric (knezu Radu)

Imas razlog, ali ne toliko.
To se moglo sve ljepse kazati,
da mu tako rane ne vrijedjas
i grkom ga ne otrujes tugom.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Svi muce, niko ni u nos.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Kolo

Casu meda jost niko ne popi
sto je casom zuci ne zagrci;
casa zuci iste casu meda,
smijesane najlakse se piju.

Beg Ivan beg, junacko koljeno,
borase se kao laf s Turcima
na sve strane u gore krvave.
Polu zemlje Turci mu uzese,
no posto mu brata izgubise,
zmaja ljuta vojvodu Urosa,
na sirokom polju Djemovskome.
Zali Ivan brata jedinoga:
zalije mu vojvode Urosa
no obadva da izguvi sina;
zalije mu vojvode Urosa
no svu ovu zemlju sto je izgubio;
zalije mu vojvode Urosa
nego oci da je izgubio, -
dā bi oci za brata Urosa !

Junaku se cesce putah hoce
vedro nebo nasmijat grohotom.
Ivan casom nazdravi osvete,
svetim picem, Bogom zakrscenim.
B'jele vlase niz pleci prosuo,
b'jela brada vije do pojasa;
ruke stare, u njih mac i koplje,
krvave mu ruke i oruzje;
koracima broji tursko trupje,
skace starac kako hitro momce.
Boze dragi, da ga san ne vara
tź ovako starac uzletio ?
Sreca se ja stara probudila:
u Karuce, na kraju Crmnice,
od petnaest hiljadah Turakag
ne pustise ziva nijednoga;
i danas je pobjeno mramorje
divne slave Crnojevic-kneza.
bog da prosti Urosevu dusu!
Krasne zertve sto joj ucinise.


Vuk Micunovic

Bez muke se pjesna ne ispoja,
bez muke se sablja ne sakova !
Junastvo je car zla svakojega,
a i pice najsladje dusevno,
kojijem se pjane pokoljenja.
Blago tome ko dovijek zivi,
imao se rasta i roditi !
Vjecna zublja vjecne pomrcine
nit' dogori niti svjetlost gubi.


Vladika Danilo (medju svima kao da je sam)

Dje je zrno klicu zametnulo,
onde neka i plodom pocine.
Ovde ljudsko zapire poznanje.
vuk na ovcu svoje pravo ima
kā tirjanin na slaba covjeka.
Al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska duznost najsvetija !
Ako sablju poljubis krvavu
i zaplovis u nocne valove,
sljeduje ti prahu svetkovanje.

Zrec Evrope s svetoga amvona
huli, pljuje na oltar Azije;
lomi teski topuz azijatski
svete kule pod sjen raspjatija.
Krv pravedna dimi na oltare,
djivoti se u prah razvijase.
Zemlja stenje, a nebesa cute...

Luna i krst, dva strasna simvola -
njihovo je na grobnice carstvo.
Sljedovat im rijekom krvavom
u ladjici grdna stradanija,
to je biti jedno ili drugo.
Ali hula na svesteni civot
koji ga je mlekom odrįnio -
to mi prsa u tartar pretvara.
Cvor ne treba na prąvu mladiku;
sto ce luna na krst stradanija,
sto j' bijela suncu na zjenicu ?

Vjero prava, kukavna siroto !
Strasno pleme, doklen ces spavati ?
Neki jedan, to je kā nijedan,
nāko da je vise mucenija.
Vrazja sila odsvud oklopila.
Da je igdje brata u svijetu
da pozali, kā da bi pomogā.
Pomrcina nada mnom caruje,
mjesec mi je sunce zastupio.

Uh, sto mislim, kud sam zaplivao ?
Mlado zito, navijaj klasove,
predje roka dosla ti je znjetva.
Divne zertve vidim na gomile
pred oltarom crkve i plemena;
cujem lelek dje gore prolama.
Treba sluzit cesti i imenu.
neka bude borba neprestana,
neka bude sto biti ne moze -
nek ad prozdre, pokosi satana !
Na groblju ce iznici cvijece
za daleko neko pokoljenje.


Serdar Vukota

Bog sa nama i andjeli bozi !
A evo si udrio, vladiko,
u nekakve smucene vjetrove,
kā u marcu kad udri vjestica
al' u jesen mutnu vjedogonja.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Vladika se trza kao iza sna.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Vladika Danilo

Udri za krst, za obraz junacki,
ko godj pase svijetlo oruzje,
ko godj cuje srce u prsima !
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju !
Trijebimo gubu iz torine !
Nek propoje pjesna od uzasa,
oltar prāvi na kamen krvavi!
¤¤ ¤¤¤¤¤
Svi glavari skoce na noge s velikom grajom:
¤¤ ¤¤¤¤¤
Tako, vec nikako !

¤¤ ¤¤¤¤¤
Vladika Danilo

Ne...ne...sjed'te da i jost zborimo !
Ja bih, braco, s opsteg dogovora
da glavare brace isturcene
dizivemo na opstemu skupu,
da im damo vjeru do rastanka,
eja bi se kako obratili
i krvavi plamen ugasili.


Serdar Janko

Hajd, vladiko, i to obidimo,
ma zaludu, ną ti bozju vjeru !
Sto se crnim zadoji djavolom,
obesta se njemu dovijeka,
Oni ce nam i bez vjere doci,
medju nama stati nadébljati;
kakve su ti oni poglavice,
nazivlju se carevi sinovi !
¤¤ ¤¤¤¤¤
Otpravise cetiri druga da pozovu na skup turske poglavice.
¤¤ ¤¤¤¤¤
Kolo poje

Ljuta kletva pade na izroda !
Prokle mati od nevolje sina,
te knjeginja Ivanbegovica,
prokle Mara svog sina Stanisu.
Progrize joj sisu u posanje,
rajsko pice prosu u njedrima.
Stizź djecu roditeljska kletva!
Stanisa je obraz ocrnio,
pohulio na vjeru Hristovu,
na junacko pleme Crnojevo;
obukā se u vjeru krvnicku
i bracke je krvi ozednio.

Grdne treske povrh Ljeskopolja !
Dva se brata bore oko vjere,
a oko njih hiljade ratnikah.
Stize sina materina kletva,
pogibe mu vojska svakolika.
bjezi Stanko uprav Bajazitu,
da s njim jede madzarske nosove.

O gnjijezdo junacke svobode,
jeste li te Bog nāgledā okom,
mnogo li se muke prenijelo,
mnoge li te cekaju pobjede !


Odje ti je sre'stvo za navigaciju !